Vikend. Svaki donosi isti, a opet posebni, jedinstveni osjećaj beznađa i bespomoćnosti. Kad ti prisjedne cijeli svijet, kad namirišeš u zraku nadolazeću moru i panično se okrećeš oko sebe, tražiš izlaz, utjehu, smisao, bilo što, bilo što, anything will do. Poput utopljenika histerično lamataš rukama i grčevito tražiš ruku spasa, ali nalaziš navijek istu bezumnost i divljaštvo, na kraju se utapljajući s grčevitim izrazom lica, nevjericom i razočaranjem.
Pokušavaš nešto raditi, pokušavaš izvući kreaciju iz sebe, oduprijeti se vrtlogu koji te usisava, ali ne uspijevaš, misli su ti previše natopljene krvlju i općim zločinom postojanja. Tvoj mozak se rastapa u kiselini očaja. Radiš korak više, izlaziš van na ulice i pokušavaš se okružiti ljudima koje si nekada poznavao. Ljudi koje si nekada poznavao. Ali sve je to blijedi pokušaj, bijedno i besmisleno, odlaziš s gađenjem i mržnjom. Sjediš preko puta njih i ne slušaš njihove riječi, nego slušaš njih, uporno si pri tom postavljajući pitanja koja se vrte u krug: Ko se promijenio? Ti ili oni? Oboje?
Ne nalaziš odgovore koji bi te zadovoljili, dokaze koji bi te smirili. Osjećaš prezir prema stvarima, prema ljudima, prema samome sebi. Ne opraštaš si takve slabosti kao što je uporni mazohizam društvenog kontakta. Ne iskupljuju te okolnosti. Nema tih okolnosti koje mogu iskupiti tvoju pogrešku.
Do kada ćeš se voziti na vrtešci ludila? Do kada ćeš sudjelovati u tom cirkusu?
Povlačiš se u svoje bezlične odaje i kuješ plan. Ne želiš više osvetu, ne planiraš grandiozne povratke, velike trijumfe, pompozne odmazde kao nekada; sada te privlači ideja tihog i bezrazložnog nestanka. Bez priče, objašnjena, poruke, ti odlučuješ nestati, zatrti stare živote. Konačno i ti sam odlučuješ postati neko koga si nekada poznavao.
Ali to je samo ideja, ti znaš koliko si već puta pokušao izvesti takve pothvate. Ti znaš brojne boljke, opasne zamke, sve mračne spodobe koje te vrebaju na tvom putu izbavljenja. Ali, to je tvoj put izbavljenja i ti ćeš ga proći. Pa ipak, pokušavaš biti mudriji, gledaš dalje, penješ se na viša mjesta, pokušavaš mišlju obuhvatiti sve mogućnosti. Skeptičan si prema rezultatima, izrađuješ podsjetnike koji će te održati na putu. To je nužnost.
Urezuješ znakove u svoju kožu, razapinješ svoju dušu na uvid, ogromnim maljem razvaljuješ svoje okamenjeno srce, a namjesto njega lijepiš nove, stare misli o potpunom bijegu. Važeš svoje rečenice, pregledavaš svoje alate, smiruješ skepsu i oblačiš nepoderivo ruho čovjeka na konačnom zadatku. Pomalo si konsolidirao svoje redove. Zrno optimizma dolijeće s neba: hoće li kiša?
Ogledaš se oko sebe, je li promjena vidljiva samo tebi? Bacaš predmete prošlosti, zlobne podsjetnike neoprostivih pogrešaka. Ostalo ostavljaš netaknuto. Nema potrebe objaviti cijelom svijetu da ćeš ga zapaliti. Krenut ćeš s malenim stvarima. S vremenom ćeš ojačati, iskustvo će te učiniti sposobnijim, bit ćeš spremniji na veće pothvate.
Osjećaš se malo bolje, začudo, iako još nisi ništa promijenio. Ipak se odlučuješ nagraditi. Pališ cigaretu i s dubokim udisajima osjećaš bolju budućnost. Usmjeravaš pogled prema satu u daljini. Vrijeme je prošlo. Još je jedan vikend iza tebe.
O mamu da ti jebem, kako mrzim ovo sranje. Koji kurac uopšte pisati, raditi, misliti, koji kurac, kad se sve vrti u bolesnom vrtlogu ludila, izopačenosti i shizofrenije. Jebo ga da ga jebo, pa pun mi je kurac toga. Psovka mi ne silazi s usana od trenutka kad otvorim oči, pa sve kroz dan idem krešući u bradu, dok se ne vratim kući gdje podivljam i razbijem se u ogledalu. Jebo te Tito ludi da te jebo, šta bi ti?
Šta bi ti koji kurac, molim te? Jesam li ja jebeni Superman, Batman, Man? Ma jebo ti ja mater, jebo i tebi, a i tebi, da ti mater jebo. Ovo je psovka, majku vam jebem, ovo je psovka za vas, govna jedna. Postrijeljat, sve vas treba postrijeljat, pička vam materina.
Od rođenja, boga mi, od rođenja to sranje traje. Prvo te strpaju u ono jebeno obdanište, o jebem li vam sve, u obdanište prokleto gdje te zli čovječuljci natežu za kurac, a tete te pokušavaju izjebati dok niti ne znaš vlastito ime izgovoriti kako spada. (Popodnevno spavanje u vrtiću institucionalizirana je pedofilija.) Jedeš neku kurčevu hranu, sve igračke su strgane, "drugari" su ti umobolnici, a djevojčice ti ne žele pokazati pičku. Onda kad ti se smiluje koja u osnovnoj školi, onda se razočaraš. Šta, to je sve? I šta ćeš sad s tim?
E, kurac, za deset godina ili tako, skontaš šta ćeš s tim. Ili bolje, skontaš šta bi trebao sad s tim. E, ali ti si dotad već vidio previše pornografije, previše ružnih i bolesnih filmova, previše si pio, previše droga pojeo i svega da bi imao očekivane, normalne žudnje i potrebe. Perverzija i opačina ti ne silazi s glave i pretvaraš se u jebenog ubojicu, silovatelja i melankolika.
Najednom si u zrelim, navodno najboljim godinama, a budiš se ujutro, pored tebe leži pička ko što leži pored jebenog Kevina Spaceyja u jebenom Vrtlogu jebenog Života i gledaš koji bi kurac. I tebi je vrhunac dana drkačina pod tušem. I tebi od toga trenutka sve kreće prema dnu. Tvoja duša je crkla davno, zgažena poput mačke na autoputu, samo crijeva i dlake, ništa više.
Dva, tri retardirana djetešca trčaraju po sobi, navlače te za kurac i novčanik, proklete pijavice, koliko će još ovako? E, dok ne crkneš, brate, dok ne crkneš. I onda ti još izrode unučad jebenu koja ti krade zube dok drijemaš jer misle da su zlatni, a ne znaju da su požutjeli od previše cigareta i od previše pušenja kuraca u mladosti za šut ili dva.
Ali ti si sad djedica i otkrivaš filozofiju, Platona i ostale intelektualne pederčine i shvaćaš da si i ti mogao biti jedan od njih, samo da si se rodio koju hiljadu godina ranije. E, ali vremena su takva kakva jesu, pa se okrećeš modernizmu, savremenim tokovima misli, pokušavaš postati jebeni Baudrillard. Ali, ipak ne uspijevaš, jer si još uvijek samo nedorečena fukara koja napikava posvuda, a nigdje ne jebe.
Konačno kad crkneš, na sprovod ti dolazi šačica bijednika s kojom si prijateljevao kroz život, a koji su ti cijelo vrijeme išli na kurac, jer su te cijedili emocionalno, fizički, materijalno, kako sve već ne. Međutim si cijelo vrijeme znao da ne možeš bez kontakta, bez klinča, bez agonizirajuće bitke s besmislom, e pa si dopuštao takvo sranje. I eto, jeboga Tito, stojiš pored svoga jebenog lijesa, gledaš te ljude i misliš si koji je to kurac?
Okrećeš se Svjetlosti i pitaš ju isto, koji je to kurac, taj život, koji je to kurac, Svjetlosti? Odgovor stiže u obliku ledenog i hladnog smijeha. Dobra šala, taj život, dobra šala.
Reset. Reset.
